Živjeti i umrijeti u “Trečem maju”

Budilica je zadrečala metalnim glasom točno u 06 :10 zabivši mu svoje prodorne zvukove kroz uši ravno do mozga.

Hrvoje se bolno trgne i refleksnim potezom ruke sruši je na pod. Bila je mrtva, baš kao i njegove nade posljednjih godina. Prvo što je osjetio bila je jaka bol u glavi. Prokleta migrena, već treći dan ne prolazi. Teškom mukom otvori oči. Sjedne na krevet i pomisli kako je šteta što ne puši jer ovo je jedno od onih jutara kada bi rado zapalio cigaretu čim se ustane iz kreveta, prije pišanja, prije umivanja i prije doručka, dovraga, i prije kave.

Davnih dana se prestao buditi s onim teškim osjećajem gorčine u želucu pri pomisli gdje i što danas ide raditi. Predobro je znao da nema veće muke od one kada moraš raditi posao koji ne voliš,ali sila zakon mijenja. Tako je i on prihvatio svoju sudbinu. Ne, nema više gorčine, pomirio se sa svime i prestao se boriti s vjetrenjačama. Glava mu je pucala po svim šavovima i on odluči javiti šefu da danas ne može doći raditi, jednostavno se nije osjećao sposobnim. Dohvati mobitel i pošalje mu poruku :

” Jagore, danas ne mogu doći raditi, boli me glava “

Jagor je bio dobar čovjek. Ne zato što je bio šef,već stoga što je bio takav od rođenja.
Naravno,imao je on i svojih loših trenutaka ispunjenih pogreškama,krivim procjenama i neostvarivim radnim zadacima ,ponekad zaboravljajući da ljudi nisu strojevi i da to nikada neće ni biti. Za razliku od njega,prijašnji Hrvojin šef ,bio je pravo đubre ,ne zato što je bio šef,već stoga što je bio takav od rođenja.

Nakon sat vremena stigao je odgovor prikazujući se poput aveti na displeju Hrvojeva mobitela : ” Ako možeš dođi danas u drugu smjenu,gori nam s poslom”

Ako možeš,ponovi Hrvoje,ako možeš. Nije mogao,jasno da nije mogao no znao je koliko znači jedan čovjek u njihovoj maloj radnoj grupi a on je bio timski igrač . Prometej u njemu još jednom gurnu u stranu svu bol i nemoć te Hrvoje odgovori
” Doći ću ” .

~ *~

Pri dolasku na posao svratio je u apoteku kupivši panadol extra protiv glavobolje. Na sjevernom ulazu trećeg maja stajao je poput “kappa” u logoru četrdesetih godina prošlog stoljeća ,nedavno obnovljeni kip brodograditelja još uvijek državši svoj brod u naručju kao da ga daje na dar .Koje li ironije , ljepše mu je izgledao onakav sav zasran od ptica nego sada s tim čistim sivkastim metalnim ovojem boje oko bakrene srži svoga lika. Dok je još bio govnast barem je iskreno prikazivao stanje u brodogradilištu koje je bilo upravo kao i on,govnasto.

” Treći maj ” nekada pitbull a danas pudlica. Dolina gladi turobna kojom ljudske duše bauljaju poput prokletnika u Danteovom paklu sve više tonuvši dolje. Industrijski kiklop koji će uskoro zatvoriti i to jedno razroko oko. Najveća ironija je zapravo u tome što su radnici sami krivi za nastalo stanje sa svojom inferiornom šutnjom i nijemim odobravanjem upornog zatiranja svojih zakonskih prava.Nekada su imali sigurne plaće,benificije,godišnje odmore, zdravstveno osiguranje,čak su i stanove dobijali. Danas je situacija takva da se radi bez plaće,bez godišnjeg odmora,bez slobodne nedjelje a radnici imaju gotovo najmanja prava u cijeloj Europi. Unatoč tome ljudi i dalje rade i trpe.

Portir je čitao novine.Nije ga ni pogledao dok je ulazio.Nije ni on njega gledao,samo je provukao ulaznu karticu preko čitača i nastavio dalje prema garderobi.U garderobi je smrdjelo kao u utrobi morskog psa.Na vratima svakog petog ormara je visjelo znojno,prašnjavo radno odijelo koje je smrdjelo po bljuvotini,a na vrh ormara bile cipele s umetnutim smrdljivim čarapama koje su pojedinci znali nositi dok se ne raspadnu. Ormara je bilo 225.

Hrvoje otvori svoj ormar.Kod njega nije toliko smrdjelo.Mjenjao je radne majice svaki četvrti dan a čarape svaki puta nakon posla. Presvukao se u radno odijelo i otišao po prijenosnu rudarsku lampu jer prostor u koji ide crnji je od guzice crnog bika u tamnoj oblačnoj noći bez mjeseca. Usput je svratio ,kao i prethodnih dvadeset dana prije, do skladištara Stipana da mu još jednom postavi pitanje na koje je zapravo znao odgovor. ” Jesu došle one maskice s filtrom za plin ” ? Stipan mu jednolično odgovori ,kao i prethodnih dana ” Nisu,naručene su prošli mjesec,još nisu poslali” Hrvoje promrmlja ” Da,kad je trebalo skinuti beneficiju jer su kao osigurani uvjeti rada,odmah su je skinuli, a kada tražiš nešto da zaštitiš svoje zdravlje,toga nema”

Potražio je Jagora.Našao ga je kako sjedi u svojoj kancelariji pišući gdje tko što radi i zbrajajući sate koji su potrošeni u tom prostoru.

– A,stigao si.Odlično jer baš nam gori,evo morao sam tražiti pet ljudi iz druge grupe da stignemo sve napraviti i opet moramo ostat duže da sve stignemo.

– Čuj , Jagore,ja ti baš neznam koliko ću moći raditi jer me glava još uvijek boli,sad sam popio dvije tablete pa me malo popustilo,no neznam što će biti dalje.

– Ma dobro,valjda ćeš moći do kraja druge smjene napraviti gornje poprečne štulove,još ću ti ja poslati nekoga da ti pomogne do pet sati.

– Dobro ,ja ću dati sve od sebe ,nemaš problema.

– E ,Hrvoje, ja ću otići negdje oko pet sati a ti mi samo, kada završiš posao, pošalji poruku na mobitel da znam da si dobro i da je sve u redu,da mogu mirno spavati. U redu ?

– U redu.

Hrvoje otiđe do svog radnog ormara uzme kanticu,valjak i četku za bojanje ,opaše rudarsku lampu oko pasa,te uđe u halu za bojanje sekcija broda.Ošamuti ga zrak ispunjen isparama razrjeđivača i dvokomponentne boje,i on kunući i treći maj i sebe i Stipana i upravu koja se ne brine o potrebama radnika, natoči punu kanticu boje te se popne dugačkim ljestvama u gornji poprečni štul. Ventilacija koja je hroptala sa plafona hale nije bila dovoljno moćna da posisa sav plin nastao od kemijskih isparenja prilikom bojanja. Hrvoje se spusti dolje po dodatnu ventilaciju i uhvativši jedan kraj najlonske cijevi dovuče je ravno do krajnje točke u štulu. Za razliku od ventilacije na plafonu koja je usisavala zrak bacivši ga van iz hale,ova ventilacija je ubacivala zrak unutra stvarajući tako prividni osjet cirkulacije čistog zraka a zapravo samo vrteći onaj smrdljivi zrak iz hale u krug praveći propuh.

~ *~

Vrativši se sa večere,negdje oko šest sati, pogleda koliko mu je još ostalo za napraviti.Štul je bio podijeljen na osamnaest kocaka.Osam je bio napravio.Četiri su mu pomogli napraviti,znaći mora dovršiti još šest.Popeo se gore i nastavio gdje je stao.Taman kada je potrošio pola kantice boje pogleda na sat.Bilo je oko sedam sati.Nešto mu je bilo sumnjivo,nekakva crna slutnja ispuni mu misli. Nikako je se nije mogao otresti a osjećaj da nešto nije u redu nije ga napuštao.Učini mu se da plin od boje malo jače smrdi nego prije što je otišao na večeru. Konačno stane pogleda prikovanog za opuštenu najlonsku cijev od ventilacije. Osluhnu. Nečuje se niti ventilacija na plafonu. Kroz nozdrve mu je ulazio plin od boje čvrsto se uhvativši plućnih krila.Vežuči se za hemoglobin glatko je putovao zajedno s razbijenim molekulama kisika krvotokom kroz srce ravno do mozga . Zamućena pogleda pokuša izići van iz prostora. U ušima mu pišti onaj zvuk s televizora koji označava kraj programa. Više ništa ne vidi,crno je sve pred njim i jedino što vidi u toj tami su šarene svjetlucave titrajuće zvjezdice.Znao je što to znaći,nije bilo prvi puta da padne u nesvijest. Osjeti hladan dodir čeličnog poda sekcije na svome licu. Gotovo je. Ležao je bespomoćno u prostoru koji će mu ,čini se,postati grobnica.

. . .

Driiiiiing,driiiiing…..kućni telefon je ječao za znakom pažnje da netko podigne slušalicu i javi se. Jagor ustane iz fotelje u kojoj je sjedio gledavši nekakav stari film na televiziji i podigne slušalicu.

– Molim , halo ….

– Jagore ….

– A ti si Hrvoje, jesi uspio završiti ?

– Slušaj me Jagore , nešto ću ti reći….Znam da će ti zvučati čudno i nevjerojatno , no ja te zovem s drugog svijeta .

– ? !

– Znam da zvuči nevjerojatno, no istina je ….

– Daj nemoj se šaliti s tim stvarima….

– Ne,ne, molim te dopusti da završim. Htio sam ti se samo javiti da ti kažem da ništa ne brineš,sa mnom je sada sve u redu i stvarno se nemoj brinuti i okrivljavati jer nisi za ništa kriv…..

– Slušaj Hrvoje,nemoj se šaliti jer ……..

Tititi, tititi, tititi…. Prodorni zvuk alarma na mobitelu ispuni prostor. Jagor se trgnu s neugodnim sjećanjem i bolom u stomaku. Drhtavim pokretom ruke ugasi alarm. Sanjao je. Zaspao je gledavši televizor i sve je to bio samo san. Pogleda na elektronske brojke sata koje su žmirkale 22:24 . Sada već malo zabrinut pogleda displej mobitela u potrazi za propuštenim pozivima ili porukama. Ništa. Nitko nije zvao,nitko se nije javio. Pomisli, dovraga Hrvoje , pa što se nisi javio …

Pronađe Hrvojev broj mobitela i nazove ga. Nitko mu ne odgovori. Nazove ga još tri puta.Nitko se ne javlja.

Dosjeti se da u adresaru mobitela ima ugraviran broj vatrogasaca u trećem maju. Oni su uvijek tamo , uvijek je netko od njih u patroli brodogradilištem. Nazove ih. Javi se dežurni .

– Dežurna vatrogasna služba trećeg maja, izvolite

– Dobra večer, Jagor je pri telefonu.poslovođa sam u jednoj privatnoj firmi i danas sam ostavio jednog radnika u drugoj smjeni da završi posao,čujte, rekao sam mu da mi se javi kada završi no još uvijek mi se nije javio.

– Da, recite….

– Jedino on je ostao,ostali su svi već otišli ,ja bih vas zamolio ako biste mogli pogledati u halu za bojanje broj 2 da li je sa njim sve u redu.Molim vas ,jako je bitno imam neke loše slutnje….

– Dobro,dobro ,u redu , smatrajte to obavljenim , javićemo vam se na ovaj broj s kojeg ste zvali , može ?

– U redu,puno hvala . . . .

Prošlo je dvadeset minuta. Nitko ne zove. Prošlo je još pet minuta. Nitko ne zove. Narednih pet minuta koje je čekao da netko nazove Jagoru se učini kao da idu unatrag,nikada proći. Pomalo je gubio strpljenje i konačno zgrabi telefon i ponovo nazove vatrogasce.

Javi se drugi glas. Jagor mu objasni situaciju a na to se onaj glas opravda kako on nema pojma o tome jer kolega prije njega je otišao kući budući mu je završila smjena njemu ništa ne rekavši. Valjda je mislio da se netko šali na njegov račun,zakljući onaj glas na drugom kraju žice, ne bi bilo prvi puta.

Gonjen nekakvim čudnim osjećajem krivice i profesionalne odgovornosti,sjuri se stepeništem do auta ,upali ga i krenu prema brodogradilištu. Na portirnici nije bilo nikoga,valjda je portir iskoristio trenutak da otiđe na WC misleći da nitko neće ući unutra. Jagor požuri do hale. Uđe unutra i popne se gore u štul. Nakupilo se toliko plina da ga počne peći grlo pri svakom udisaju. Na sredini štulova primijeti Hrvoja kako leži trbuhom na podu.Dođe do njega prebaci ga preko ramena i iznese van iz hale. Tek kad je udahnuo svježi večernji zrak osjeti koliko je unutra bilo zatrovano.Opipa Hrvoju puls na vratnoj žili kucavici.Jedva se nazirao,no bio je tu. Izvadi mobitel i nazove prvu pomoć. Za pet minuta plavo rotirajuće svjetlo pojavi se pred halom.Srećom , bolnica je na svega par minuta od brodogradilišta.Stavili su Hrvoju na nosila i dali mu da udiše čisti kisik. Jagor se povezao s njim u bolnicu. Čekao je doktora da naprave potrebne pretrage i da mu jave u kakvom je stanju čovjek. Uskoro se pojavi doktor noseći nekakve papire u rukama krećući se ravno prema njemu ….

– Oprostite, vi ste došli s pacijentom ? …..

– Da , ja sam ga pronašao… Da li je živ,da li je sve u redu ?

– Evo vidite,upravo smo napravili potrebne pretrage.Živ je ,ali da ste došli kojih pola sata kasnije ne bih to mogao garantirati. Udahnuo je toliko plina da nisam potpuno siguran kako mu se to neće nepovoljno odraziti na živčani sustav.Morali smo mu potpuno promijeniti krv…

– Hvala vam doktore na požrtvovnosti,znate,Hrvoje mi je jedan od boljih radnika i moj prijatelj….

– Ma ništa,samo radim svoj posao,ne brinite,biti će sve u redu…

. . .

Sutradan ujutro , prije raspodjele posla ,poslovođe su raspravljali o sinoćnjem događaju.Došao je i direktor firme.Potezala su se neka pitanja o uvjetima rada,o zaštiti na radu o odgovornosti,o svemu i svačemu no Jagor je znao da će sve to već idući tjedan pasti u zaborav.Uvijek tako bude. Kada god netko nastrada digne se panika i odjednom svi nose šljemove,pazi se na uvjete rada,poneki kontrolor zaštite na radu prođe pogonom,no već idući tjedan sve po starom.Jagor je želio to promijeniti. Nije se zadovoljavao liječenjem posljedica,ne,on je htio djelovati preventivno i to na taj način da se ozljede na radu svedu na minimalnu mjeru. On je imao plan kako to napraviti , no znao je da ga nitko nebi slušao jer njegov plan je u prvi red postavljao sigurnost radnika,čovjeka, a ne ostvarenje i zaštitu direktorova kapitala. Jednom je izrekao svoju viziju i to upravo pred vlasnikom firme koji ga je začuđeno pogledao rekavši u redu je,učinićemo sve što je u našoj moći, a iza leđa mu se podrugljivo smješkao čekajući još jedan takav njegov prijedlog pa da mu započne tražiti mane u njegovu radu kako bi ga mogao smijeniti. Zato je Jagor šutio.

Slijedećeg dana stigle su zaštitne maskice s plinskim filtrom.

Advertisements

%1$s odgovor to “Živjeti i umrijeti u “Trečem maju””

  1. buy pagerank 10 site Says:

    Could be your greatest piece of writing on the web…

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s


%d bloggers like this: